Svoju umjetnost Izvor Pende duboko promišlja, stvarajući velika ulja na platnu živih boja, apstraktne prostorne strukture s organskim formama
Dubrovački slikar Izvor Pende, začetnik – prema riječima jednog kritičara – “nove apstrakcije u hrvatskom slikarstvu”, dobro je poznat među inozemnim poznavateljima suvremene umjetnosti, osobito njemačkim, dok ga šira hrvatska javnost tek treba bolje upoznati. Rođen 1976. godine, Pende je djetinjstvo proveo u Dubrovniku. Studij kiparstva počeo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom je prešao na slavnu Kunstakademie u Düsseldorfu gdje je 2002. diplomirao slikarstvo. Nakon studija, desetak godina živio je u Njemačkoj gradeći karijeru i slikarsku prepoznatljivost, da bi se 2012. vratio u svoj Dubrovnik. Odnedavno živi u Zagrebu, a u međuvremenu je održao veliki broj samostalnih i skupnih izložbi u nizu europskih gradova, u New Yorku i Dubaiju, te je neprestano prisutan na međunarodnom tržištu gdje pojedini njegovi radovi dosežu cijene veće od deset tisuća eura.
Posljednjih je godina prisutniji i u domovini: osobito je zapažena bila njegova velika samostalna izložba “Odgovor/Response”, održana 2022. u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Svoju umjetnost Pende duboko promišlja, stvarajući velika ulja na platnu živih boja, apstraktne prostorne strukture s organskim formama. “Poanta nije”, kako sam kaže, “u spontanosti poteza, nego u svjesnoj izgradnji slike – čistoći forme i preciznosti kompozicije.” Razgovor za naš časopis počinjemo – od početka.
Kako su izgledali vaši umjetnički počeci? Što je utjecalo na odluku da postanete slikar?
– Odrastao sam u Dubrovniku, gdje sam djetinjstvo provodio igrajući se na ulici, baveći se nogometom, biljarom… to me jedino zanimalo. Iako potječem iz umjetničke obitelji – otac mi je bio glazbenik, a baka slikarica – umjetnost me u ranoj mladosti nije posebno privlačila. Bio sam okružen tim svijetom, ali nisam pokazivao nikakav interes. Tek mi se sa 17 ili 18 godina počela javljati želja da se okušam u umjetnosti. Možda je to bilo zato što nisam sebe vidio ni u čemu drugome.
Tada ste upisali kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu…
– Tijekom rata došao sam u Zagreb kao izbjeglica, što je bilo teško razdoblje u mom životu. Nisam se baš snašao. Ipak, moja teta, koja je radila kao kustosica u Gliptoteci, omogućila mi je da čuvam Trijenale kiparstva. Bio je to moj prvi doticaj s kiparskim svijetom – okružen skulpturama, u tim predivnim prostorima, počeo sam ozbiljnije razmišljati o umjetnosti. Odlučio sam se za kiparstvo i krenuo na pripreme za Akademiju. Pripremali su me pokojni Ante Starčević za kiparstvo, a Boris Demur za crtanje. Akademija u Zagrebu ima iznimno težak prijemni ispit koji traje sedam dana. To je pravo mučenje, a primaju samo šest studenata godišnje. Prvi put nisam uspio, ali jesam iz drugog pokušaja. Mislim da mi je odluka da se bavim umjetnošću dolazila postupno, kroz rad, pripreme i sve veće uranjanje u taj svijet.
Kasnije ste školovanje nastavili u Düsseldorfu. Kako ste završili tamo, zašto ste izabrali baš Njemačku?
– Na kiparstvu u Zagrebu zadržao sam se samo dvije godine, budući da me s vremenom sve više počelo zanimati slikarstvo, posebno njemački ekspresionizam. Provodio sam sate u knjižnicama, pregledavajući časopise poput Kunstforuma, gdje sam pratio svjetska umjetnička zbivanja. Tako sam saznao za Akademiju umjetnosti u Düsseldorfu, jednu od najprestižnijih akademija na svijetu, čiji su profesori bili značajni umjetnici 20. i sada 21. stoljeća – dovoljno je reći da su među njima bili Paul Klee i Joseph Beuys. Upisao sam slikarstvo i studirao dugih sedam godina. Studirao sam u klasi Karin Rissa, ali sam na akademiji također stekao iskustava i od drugih profesora, među kojima su Markus Lüpertz, Siegfried Anziger i Albert Öehlen. Tijekom studija osvojio sam stipendiju i nagradu za slikarstvo, a na kraju završio i majstorsku školu. Dolazak u Düsseldorf bio je kulturološki šok. Zagrebačka akademija imala je više strukturu klasične škole i u njoj se inzistiralo na različitim tehnikama, dok je u Njemačkoj vladala potpuna sloboda izraza. Tamo sam proveo kvalitetno vrijeme i puno sam toga naučio. Isprva sam očekivao da će postojati neka stroga pravila, ali shvatio sam da je suština upravo u tome da umjetnik mora sam pronaći svoj autentični izričaj. To je bio ključni trenutak mog umjetničkog sazrijevanja – shvaćanje da prava borba i pravo stvaranje tek počinju nakon studija.
Koje su ključne razlike u pristupu školovanju u Njemačkoj i Hrvatskoj?
– Možda je jedna od najvećih razlika u tome što je Kunstakademie Düsseldorf samostalna institucija s vlastitim rektorom, i ta joj autonomija omogućuje drugačiji pristup obrazovanju. Osim toga, utjecaj okoline igra veliku ulogu. Njemačka je društvo koje ulaže u umjetnost i prepoznaje njezinu važnost. Možemo se prisjetiti Josepha Beuysa, koji je 1960-ih i 1970-ih djelovao u Düsseldorfu, kada je taj grad, uz New York, bio jedno od globalnih središta umjetnosti. Ta tradicija ulaganja u kulturu traje i danas: primjerice, završnu studentsku izložbu na akademiji posjeti između 30 i 40 tisuća ljudi, a mladi umjetnici već tada uspijevaju prodati svoje radove. Teško je uspoređivati akademiju u Zagrebu i onu u Düsseldorfu jer nisu samo obrazovni sustavi različiti, već i cjelokupni društveni kontekst. Pitanje je kako bi takva akademija funkcionirala u Zagrebu, s obzirom na to da su za uspješan umjetnički razvoj potrebni i institucionalna podrška i interes šire zajednice.
Kako je izgledao vaš umjetnički razvoj? Zašto ste na kraju izabrali apstraktni izraz?
– Nakon kiparstva, počeo sam istraživati figurativno slikarstvo. Kada sam, na temelju svojih crteža, upisao akademiju u Düsseldorfu, već na prvom kolokviju profesorica mi je sugerirala da se okrenem nečemu vlastitom, da istražujem osobni izraz. Bio sam pod jakim utjecajem njemačkog ekspresionizma, ali mi je rečeno da mogu napraviti „korekturu“, a sve to da je već napravljeno prije dvadeset ili trideset godina. Trebao sam si postaviti pitanje kako pronaći nešto svoje. Bio je to težak trenutak jer kada si potpuno slobodan i nitko ti ne nameće pravila, zapravo se suočavaš s najvećim izazovom – kako od toga živjeti, kako stvarati nešto autentično. Profesori na akademiji bili su svjetske zvijezde, izlagali su u najprestižnijim muzejima, a među predavačima smo imali i Wernera Spiesa, bivšeg ravnatelja Centra Pompidou u Parizu. Akademija je pružala mogućnost da studenti aktivno sudjeluju u diskusijama, kritički razmišljaju i oblikuju vlastiti pristup umjetnosti. U početku sam se dugo bavio figurativnim slikarstvom. Vjerujem da je slikarstvo maratonska disciplina – potrebno je puno rada i istraživanja da bi umjetnik sazrio. Iako sam slikao figurativno, već tada me više zanimao sam proces nego tema. Počeo sam istraživati informel, što me s vremenom odvelo prema apstrakciji. Ključni trenutak preokreta dogodio se u Dubrovniku 2014. godine, kada sam osjetio veliko zasićenje. Figurativni izraz koji sam godinama gradio donio mi je i uspjeh i komercijalnu prepoznatljivost, ali shvatio sam da to nije dovoljno. Umjetnik mora stalno izazivati samog sebe, tražiti nešto novo, definirati vlastiti izraz. Bila je to godina velike promjene. Imao sam veliku izložbu, ali nisam bio potpuno zadovoljan. Osjećao sam da moram napraviti radikalan preokret. Proces tranzicije bio je iznimno težak jer sam morao potpuno izbaciti prepoznatljive oblike i utjecaje. Čak sam imao problem kada bih u svojoj apstraktnoj slici prepoznao pejzaž – ako bih u njoj vidio bilo kakav trag stvarnog svijeta, to mi je smetalo. Trebalo mi je vremena da se potpuno oslobodim te potrebe za narativnim i figurativnim. Danas vidim slikarstvo kao način razmišljanja. Najvažnije nije što slika prikazuje, već kako je izgrađena, kako forma funkcionira. To je ono što definira umjetnika. Postojala je prostornost u mojim slikama, pejzaži u kojima se već nazirala apstrakcija, ali ona još nije bila potpuno definirana. Sada gradim svoj izraz kroz apstrakciju s organskim formama – taj put traje već neko vrijeme, i trenutno se u njemu osjećam vrlo dobro.
Vaše radove uspoređivali su s klasikom hrvatske apstrakcije Edom Murtićem…
– Jedina poveznica s Murtićem je u tome da radim puno izložbi i imam veliku produkciju. A veliku produkciju imam jer intenzivno radim – slikam desetak sati dnevno. To je jedina poveznica među nama.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
